![]()
Јелена М. Ћирић – аутор књиге
ЖАР
извукла сам шналу
забацила главу
и само те овлаш жељом дотакла
обасјана пламеном Пакла
намигнула
просула се свила у ноћ
пукла белина са рамена
рашила се хаљина
црвена
као жар
као нар
као пламен
као камен
вулкански
као Марлборо
као Феррари
као бећари
сто се вина напију
црвеног
црвеним уснама
жигосем ти груди
црвена зора
да ме с тобом буди
плаћам
јер волим црвено
и волим снено
дивље
и живље
истински
лажно
нежно
и снажно
и није важно
што су баш они дани
волим црвено
и окићено
и заложено
и распаљено
свилено
вунено
зрело
и семено
и барем двапут
© Јелена М Ћирић
BEZ DAHA
Milujem ti pogled,
ljubim vrhove prstiju
lepljive od slatke požude,
začikavam senke
u podnožju tvojih trepavica,
dok vetar diže haljinu
do želja
do zvezda
do ludila
šapućem
da cu te voleti
zauvek …
Razgolićuješ me pogledom,
kidaš tanku mrežu
crnog najlona
pod bedrima uzdrhtalim od vreline,
gutaš svaki zalogaj
mojih zarobljenih uzdaha
bez escajga
bez žvakanja
bez vina
i kažeš
da se neće ponoviti
da je to samo
sad …
… A znaš da bih neke sate vekovima živela.
© Jelena M Ćirić
Јелена Ђорђевић
Љубодраг Обрадовић
мр Спасоје Ж. Миловановић – рецензент књиге, Јелена М. Ћирић – аутор
и Миодраг Јакшић, уредник књиге
Миодраг Јакшић – уредник књиге
мр Спасоје Ж. Миловановић – рецензент књиге
POEZIJA EROTIČKOG
(Jelena M. Ćirić, Žar, ARTE-Beograd, Beograd 2011.)
U višeglasju, u polifoniji koja motivsko-tematski i poetički naseljava srpsko govorno područje, kao i u svim onim govornim područjima „bez prevoda“ koja ga okružuju, javila se pesnikinja Jelene M. Ćirić svojom prvom knjigom. Naslov zbirke pesama je simboličan s nagoveštajem kako samog sadržaja, tako i najave spisateljskog nastavka: Žar. U prvom slučaju, svi sinonimi koji odgovaraju pojmu „žar“ poput – energija, goreti, koncept, plamen, toplota, vatra, vrelo, vruće … – mogući su putokazi razigravanja čitalačke mašte. U drugom, pretpostavka ili nada da je „žar“ tek osnova, početak iz kojeg će pesnikinja da se rasplamsa narednim knjigama uvodi čitaoca u prostor nestrpljivog iščekivanja.
Pesma kojom se započinje šetnja kroz pesnički svet Jelene M. Ćirić, „Pred san“ određuje poetski okvir zbirke na tragu izraženog erotizma Silvije Plat. Ipak, za razliku od Silvije Plat, Jelena M. Ćirić imaginativni preobražaj izvanumetničke u umetničku stvarnost konstruiše ne kroz sakralni erotizam, već kroz erotizam fluidnog prostora, međustanja od budnosti do sna, koji odiše erotizmom tela i srca:
(…) Onda je grmelo,dugo sevalo,
pljuštalo do kasno u noć…
… i utihlo.
Sve se umirilo.
Telo
znojavo,
lepljivo …
zaspalo.
(„Pred san“)
(…) Slepi miševi ne vise naglavačke,
a Mesec,
gledan iz moje tačke,
pravi je laf !
Sipa mi piće, zapali cigaru,
odabere ploču šuštavu, staru,
pa kao pravi,
odani sluga,
stane iza mog trona. (…)
(„Oko ponoći“)
Fragmenti poetskih informacija iščitavaju se u upotrebi pesničkih sintagmi koje pesnikinja nenametljivo prevodi iz prvog u treće lice uvlačeći na taj način čitaoca u igru samopotvrđivanja autobiografskih detalja, neke nedefinisane nostalgije, u kojoj su ostvarena ili neostvarena ljubav, žudnja, strast, tek podsticaj za duboko promišljanje neposrednog okruženja:
(…)Pomisli na cepanje duše
kad te proda kum
il‘ prijatelj,
koga znaš malo bolje nego sebe …
i kleo si se u njega prvo,
pa u majku.
(…) pa sa takvom
srdžbom i jedom,
takvom žestinom me stegni,
divlje konje u bedra upregni,
i strast pretoči
u Ljubav.
(„Iskali bes“)
Kontemplirajući taj metafizički prostor nad-napetosti koju erotičko u sebi nosi, Jelena M. Ćirić je napisla stihove poslednje pesme u zbirci izvučene iz dubine posvećenog bića na svetlost ispovedanja i obavezivanja:
Čuvaš me,
u to malo vode na svojim dlanovima
kao boginju.
Kao nimfu,
bezbrigom krštenu,
zaštićenu od svih zala,
bdiješ,
da se ne bi kakva ala
prikrala.
(…) i stapa se,
negde u perspektivi,
sa horizontima tvojih želja,
zaludelih niskih strasti
i najslađih ljudskih slabosti.
(„Na dlanu“)
POEZIJA EROTIČKOG
(Jelena M. Ćirić, Žar, ARTE-Beograd, Beograd 2011.)
Бранко Симић
Мића Живановић
Тања Милојевић
Јелена М. Ћирић – аутор књиге
O SEBI:
Rodila sam se ’73., kad se raspolutio novembar, na desnoj obali Dunava, nedaleko od zidina Smederevskog utvrđenja. Rasla i škole učila u srpskom Kumrovcu, studirala u glavnom srpskom gradu, na uglu Beogradske i ondašnjeg Bulevara revolucije, spremajući se za izricanje pravde.
A onda me jedan vreo avgust odveo daleko od zavičaja, u zlatni Prag, grad koji sada zovem svojim, opet na neke obale, ovog puta Vltave. Poeziju odavno nosim u srcu, iako je prilično potiskuju najdraža bića koja u njemu stanuju – Marija, Tamara i Miroslav.